Mišja groznica - kako se zaštititi

Povod
Poznato je da nekih godina zna doći do povećanog obolijevanja ljudi od bolesti u razgovoru zvane "mišja groznica" a stručno: hemoragijska groznica (vrućica) s bubrežnim sindromom (HGBS, HVBS) latinski: febris haemorrhagica cum syndroma renale, engleski: hemorrhagic fever vith renal syndrome (HFRS). Posljednja takva godina bila je 2002. s više stotina bolesnih,  a od onda do danas godišnji je broj bio daleko manji no stalno prisutan. Stoga je korisno na umu imati nekoliko činjenica i saznanja o toj bolesti kako bi se od nje uvijek mogli zaštititi.

O kakvoj se bolesti radi?
Radi se o bolesti s vrućicom, oštećenjem rada bubrega, koji puta krvarenjima (hemoragija), te drugim smetnjama, koji puta veoma teškoj, uz potrebu bolničkog liječenja. Bolest je kod nas stalno prisutna različitom učestalošću od godine do godine.
Kao što joj i ime nagovještava, vezana je uz izravan ili posredan dodir s malim divljim šumskim glodavcima i njihovim izlučevinama, a češće obolijevanje ljudi nastaje obično u godinama velike brojnosti tih malih glodavaca (tzv. "mišje godine"). Na brojnost glodavaca mogu utjecati razni ekološki čimbenici među njima prehrambeni, klimatski i drugi, dijelom i nepoznati, pa se ona često ne može objasniti a niti prognozirati. Zna se da izobilje hrane pogoduje, a zimske pak dugotrajne hladnoće bitno reduciraju broj životinja, no svi razlozi za nastanak povremenih pravih eksplozija brojnosti koje se znaju dogoditi u nepravilnim višegodišnjim razmacima često ostanu nerazjašnjeni. (Tada zbog velike brojnosti i gustoće među tim životinjama lako dolazi do širenja raznih zaraza). Broj bolesnih ljudi tako je u velikom dijelu odraz zbivanja među životinjama.

Uzročnik i životinje domaćini
Uzročnik ove bolesti je virus iz skupine (rod) Hanta-virusa, rasprostranjenih u nekoliko svojih varijeteta (vrsta, serotipova) u raznim dijelovima svijeta, u Europi od Skandinavije do njenog juga.

Virus prirodno kruži i održava se među malim šumskim glodavcima. Kod nas su to najviše riđa voluharica (Clethrionomys glareolus) i
žutogrli miš (Apodemus flavicollis) a uz njih u manjoj mjeri i 
šumski miš (Apodemus sylvaticus), 
poljski miš (Apodemus agrarius) te 
livadna voluharica (Microtus agrestis).
Ta infekcija za njih nije pogubna, no čini ih izlučivačima virusa u okolinu, najviše mokraćom i izmetom. Ušavši u njihov svijet, svijet tzv. prirodnog žarišta, mogu se u određenim okolnostima srećom u pravilu rijetko zaraziti i razboljeti ljudi.

Zaraza
Način zaražavanja ljudi može biti udisanjem (prašina onečišćena izlučevinama zaraženih šumskih životinja), ili unosom uzročnika u usta (onečišćene ruke, hrana, piće).

Zaraza se ne prenosi među ljudima. 

Iz opisanih okolnosti koje mogu dovesti do zaražavanja može se zaključiti da će oboljeli biti, a tako upravo i jest uglavnom među onim ljudima koji intenzivno, najčešće radi svog posla (na primjer šumski radnici, lovci, poljoprivrednici i dr.) u šumi dolaze u opetovan ili dugotrajan, izravan ili posredan dodir s malim divljim glodavcima. 

Mišja godina
U godinama velikog namnažanja glodavaca gotovo svatko tko prođe nekom šumom uočit će te male šumske stanovnike i njihovo spretno i znatiželjno trčkaranje među lišćem i korijenjem na šumskom tlu. "Miš" kojeg izletnik tkao uoči, u stvari nije bio miš, već riđa (šumska) voluharica koja je dnevna životinja, dok su šumski i žutogrli miševi oprezne, noćne životinje. Riđa voluharica se odlikuje lijepim, na leđima crvenkastim krznom, a najlakše ju je razlikovati od miša po tome što ima razmjerno kratak rep. 
Takva zanimljiva prirodan pojava velike "mišje" brojnosti, nosi sa sobom i određenu zabrinutost, odnosno bojazan od mogućnosti razbolijevanja od hemoragijske groznice. Kao što je već naprijed napomenuto, na sreću taj je rizik, iako nesumnjivo postoji što potvrđuju i oboljeli, ipak razmjerno malen, prema broju ljudi koji odlaze u šumske predjele, a najmanji, odnosno posve malen je za izletnike, budući je intenzitet i način boravka u prirodi na izletu drukčiji od izloženosti, na primjer, profesionalnih šumskih radnika. 

Što učiniti?
To praktično znači da kao i svake godine niti u godinama velike brojnosti malih glodavaca ne treba zbog toga  odustati od odlaska u naša šumska područja, no držati se ipak nekih, jednostavnih mjera opreza i čuvanja zdravlja, koje će učiniti da se taj objektivno malen potencijalni rizik još više smanji i otkloni. 
Za one pak koji su prirodom svojega posla ili aktivnosti upućeni na intenzivno izlaganje šumskim glodavcima, takve su mjere opreza  još važnije, i većina znajući za to, već ih je usvojila i stalno ih provodi.

Mjere za smanjenje i otklanjanje rizika skupljene su u savjetima koji slijede, a svrstane su prema tome za koga su prvenstveno namijenjene, no međusobno se ne isključuju, i svatko ih sve može prema prilikama uzeti u obzir i kombinirati:

Napomena
Dezinfekcija (klorni preparati) stambenih prostora podova ili prostora gospodarskih zgrada pa i materijala koji se u njima koristi kao što je stelja, i sl. dolazi u obzir (nakon prethodne deratizacije i uklanjanja životinja), u onim slučajevima ako je negdje već došlo do obolijevanja ljudi.