U tu grupu se svrstavaju osvežavajuća bezalkoholna pića, sladoled, ledeni deserti i proizvodi od žitarica. Neke grupe osvježavajućih bezalkoholnih pića sastoje se od vode, šećera, ugljičnog dioksida, arome, konzervansa i bojila od čega su posljednja četiri sastojka aditivi. Udio aroma i bojila kao glavnih nosioca osobitosti proizvoda ( izgleda i okusa) je 1-2 % u proizvodu. Sladoledi sadrže vodu, šećer, mlijeko u prahu, masnoće biljnog ili životinjskog podrijetla, dekstrozu, smjesu aditiva iz grupe emulgatora i zgušnjivača te arome. Samo smjesa emulgatora i zgušnjivača koja se obično dodaje u količini do 0.5 % postiže da sladoled pri tehnologiji priređivanja primi i zadrži i do 100 % zraka.
Slična situacija je i pri proizvodnji kruha i peciva, jer se uz minimalan dodatak aditiva, ali i proteina gdje je to potrebno, postiže dobar učinak i kod lošijih vrsta brašna. Na taj način dobija se postojanost proizvodnje i dobro iskorištenje što u konačnici dodnosi dobit.
Dakle, dodavanje prehrambenih aditiva je tehnološki nužan postupak pri industrijskoj proizvodnji hrane. Također, niti novim Zakonom o organskoj, biološkoj proizvodnji ne isključuje se uporaba aditiva čime se priznaje nužnost uporabe pri industrijskoj proizvodnji. Upravo zbog tog namjernog dodavanja aditiva u hranu, pažnja i briga o onomu što se dodaje je posebno izražena. Jasno deklariranje dodanih aditiva kao i stalna kontrola kako čistih aditiva, njihovih smjesa i aditiva u namirnicama daje sigurnost da to nije "siva zona". U Hrvatskoj o tome brine veći broj stručnjaka kako u industriji tako i u Ministarstvu zdravsta /Povjerenstvo za aditive/ i to od ranih šezdesetih godina. Prate sve sva zbivanja u svijetu u području aditiva i primjenjuju priznate norme . Nikome normalnom tko se bavi brigom za zdravlje ljudi ili proizvodi namirnice, nije u interesu pustiti nešto u široku potrošnju sa spoznajom da to šteti potrošaču. Također, nikom nije u interesu priječiti da se ljudi hrane na način na koji to žele. Isto tako, nikom upućenom nije u interesu plašiti ljude i izazivati nesigurnost na temelju površnih i slobodnih procjena.
No, da to nije od danas iznosim jedan citat : “Godišnje potrošač konzumira nekoliko kilograma konzervansa, bojila i aroma. O tome kakve učinke te kemikalije imaju za nas znamo vrlo malo”, Prehrambeni aditivi: tehnologija izvan kontrole ?, Eric Millstomen, New Scientist, 16 kolovoza 1984." koji jedino ima svrhu zgroziti čitatelja nad industrijski pripravljenom hranom i unosom
"nekoliko kilograma konzervansa, aroma i bojila tijekom
godine”. To je teoretski moguće samo u slučaju da pojedinac unosi u višekilogramskim količinama dnevno namirnice koje sadrže te aditive i da preživi tu godinu zbog obilja unešene hrane.
Odluku ipak na kraju dodnosi potrošač koji svoja pitanja i dileme mora postaviti kroz razne Udruge koje bi trebale organizirati javne tribine, predavanja i u neposrednom kontaktu sa stručnacima dobiti potrebne odgovore. Neka pitanja možete postaviti kao i ostvariti konakte na
našim web stranicama.
|
|
Prehrambeni aditivi
2. dio
3. dio
4. dio
5. dio
|
