mr. sc. Marijan
Katalenić
Oduvjek se kod ljudi u susretu s nepoznatim javlja strah, nelagoda, što nerjetko vodi prema potpunom negiranju bez obzira o čemu se radi. Tijekom nekoliko proteklih godina kruži uradak koji poziva na oprez ili izbjegavanje konzumiranja namirnica koje sadrže pojedine aditive. Nažalost, autor nije potpisan ali se i pored toga preslike istog objavljuju i komentiraju u nekim novinama. U uratku se navode i izvori informacija (jedna je i klinika za pedijatriju i onkologiju iz Dusseldorfa) iako tako nestručan i površan pamflet ne bi uradili oni koji se brinu o zdravlju.
No, i pored svega to je dobar povod da se o prehrambenim aditivima kaže nešto više ne komentirajući citirani pamflet. To će biti jasnije ako se komentira samo podatak da se E330 , limunska kiselina, prisutna u većini voća i povrća , navodi kao uzročnik upale usne šupljine, kao najopasniji dodatak koji , strašne li optužbe , izaziva rak ( čega ?).
Potreba uporabe prehrambenih aditiva javila se tijekom promjene načina življenja, prijelazom iz seoskih zajednica gdje se hrana uzgajala neposredno uz kuću, u gradove, megapolise sa specifičnim načinom stanovanja i prehrane.
Moderna prehrambena industrija proizvodi namirnice koje da bi se oblikovale, održale ili privukle kupce moraju sadržavati prehrambene aditive. Dakle, prehrambeni aditivi ( samo aditivi u tekstu koji slijedi ) se namjerno dodaju namirnicama namjenjenim za široku potrošnju uz točno određena pravila.
Pod aditivima se razumjevaju supstancije koje se normalno ne konzumiraju, niti su tipičan sastojak namirnice, bez obzira na prehrambenu vrijednost, a dodaju se namjerno zbog tehnoloških i senzorskih svojstava. Dodaju se namirnicama u tehnološkom postupku proizvodnje, tijekom pripreme, obrade, prerade, oblikovanja, pakovanja, transporta i čuvanja. Većina je označena tzv. E - brojem koji služi kao potvrda toksikološke evaluacije i klasifikacije pojedinog aditiva. Oni koji nemaju E broj , označavaju se na drugi način ( arome i enzimi), dok aditivi bez bilo kakve oznake pripadaju grupi pomoćnih tvari u procesu proizvodnje i navedeni su u listama.
Neki aditivi su prirodnog podrijetla kao vitamin C , b-karoten, pektin, ezimi, karagenan, neke arome i dr., dok su drugi aditivi sintetizirani kemijski spojevi točno poznatog sastava.
Često se postavlja pitanje je su li aditivi iz prirodnih sirovina “sigurniji” od aditiva sintetiziranih kemijskim putem ?.U osnovi ta razlika ne postoji , jer su aditivi koji se nalaze u prirodnim sirovinama kao i aditivi sintetizirani kemijskim putem podvrgnuti kontroliranom kemijskom postupku pri njihovom dobijanju, pa se radi samo o različitim izvornim sirovinama.
Aditivima se ne smatraju kemijska onečišćenja ( teški metali, nemetali, ostaci pesticida, aflatokisni i sl.) i supstancije koje se dodaju radi poboljšanja prehrambene vrijednosti namirnica ( vitamini, minerali i sl.) i kuhinjska sol.
Mora se napomenuti da propisi kojima se prehrambeni aditivi određuju nisu u potpunosti isti u svim zemljama svijeta pa su tako i naši propisi kompilacija propisa EU i Codex Alimentarius-a (WHO/FAO). Različitost propisa proizlazi iz bazičnog zakonodavstva o hrani svake pojedinačne zemlje koji se oblikovao na sličan, ali ne isti način. Tek javljanjem trgovinskih udruga različitih zemalja ta se zakonodavstva nastoje uskladiti mijenjajući i propise o hrani.
|
|
Prehrambeni aditivi
2. dio
3. dio
4. dio
5. dio
|
