Rezultati nagradnog natječaja „Prema 0 % diskriminacije“

Povodom Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a 2013. godine Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zavod za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije  i tematska skupina za HIV/AIDS UN-a, uz potporu Ministarstva zdravlja, organizirali su od 15. listopada do 15. studenog 2013. nagradni natječaj „Prema 0 % diskriminacije“.  

Za sudjelovanje u natječaju su natjecatelji trebali napisati pismo, sastavak ili priču o tome što misle i kako bi se osjećali kad bi im osoba koja im je draga povjerila da je HIV pozitivna te da ima AIDS.

 

Pismo/priča/sastavak na temu:

Osoba koja ti je draga ti se povjeri i kaže da je HIV pozitivna te da ima AIDS. Jako je uznemirena i preplašena. Što bi rekao/la toj osobi? Bi li se i dalje družio/la s tom osobom?

 

Cilj natječaja je bio poboljšati znanje i informiranje o infekciji HIV-om i AIDS-u, prepoznavanje problema s kojima se susreću oboljele osobe i razumijevanje kako se oboljeli osjećaju te doprinos smanjenju stigme i diskriminacije vezanih za tu bolest.

Pristiglo je ukupno 27 radova.

U nastavku u cijelosti objavljujemo četiri najbolja rada prema odabiru stručnog povjerenstva, koji su osvojili nagrade sponzora. Nagrade su osigurali: 1. nagradu Tematska skupina za HIV/AIDS UN-a – digitalni fotoaparat, 2.-4. nagradu tvrtka Energy Clinic – poklon paket s kozmetičkim proizvodima; ostali sudionici nagradnog natječaja su sudjelovanjem osvojili utješne nagrade promotivnih proizvoda koje osiguravaju Reckitt Benckiser, B1 Plakati d.o.o. te Zavod za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije.

Nagrađena priča – 1. mjesto (J. K., 30 god., Petrijanec)

Dragi moj ljubljeni brate…

Eto prošlo je tjedan dana od trenutka kada si mi poslao pismo za koje sam mislio da je prijevara, laž…ne, to ne može biti…Vjerovao sam da je to neslana šala dragi Ivane. Mislio sam da si otišao na poslovni put, a ti otišao na tegobni put testiranja i straha – sam. Zašto? Kažeš da te stid. Čega? Bolesti? Buraz, nisi ti kriv. Gle, znaš da te svim srcem volimo, ja najviše. S AIDS-om se može živjeti, medicina je napredovala, evo napisao sam i spisak ljekovitih biljaka koje jačaju imunitet, sve ćemo napraviti… Jest, isplakao sam suza potoke, ali onda sam postao svjestan da je Tebi najteže… Podršku moju imaš, bezuvjetnu. Ne zanima me kako si dobio AIDS, ono što me zanima je kako ćemo svakodnevno pobjeđivati tog smrada. Isto tako, pročitao sam za nekog čovjeka, Timoty Brown se zove ili tako nekako, uglavnom, on je imao HIV i leukemiju i izliječen je matičnim stanicama od donora koji je imao rijetku genetsku mutaciju ili tako nešto… Ivane, bit će sve u redu… Obećajem. Ništa se neće promijeniti, možda ćeš uzimati koju tableticu kao ja za gastritis, no kad se vratiš opet ćemo zajedno ići na slapove, kajaci su spremni, svaki dan ih glancam. Rekao si da je šef strog i da će ti dati otkaz. E pa neće, moram te “razočarati” buraz. Zvao sam gosp. Rihtera možda 20 puta dok ga nisam dobio (doći do broja mobitela je umjetnost) objasnio sam sve, čovjek je imao razumijevanja i rekao da mu je uopće čudno zašto to pitam. Tako, da znaš, to sam ja riješio. Za tebe. Jer te volim, buraz. Nema prepreka. Ako će ih biti, zajedno ćemo preko njih. Mama je malo bila u komi dok je čula, pitala me tisuću puta što si radio da si to dobio, zašto baš ti… Pokazao sam na Internetu stotine članaka, bili smo budni do 2 poslije ponoći, skuhala je kakao, plakala, pila kakao, suze kapale u kakao, pa se nasmijala kroz kad smo gledali svjedočenje jedne djevojke koja ima AIDS i njezinu priču, njezina snaga je zadivila, stisnula mi je ruku i prošaptala: “Josipe, bit ćemo tu za Ivana, uvijek, uvijek, uvijek…” Tata je malo distanciran, kao da su mu misli negdje daleeeko, ne mogu baš doprijeti do njega. Ujutro skuha kavu, popuši dvije tri cigarete i onda gleda kroz prozor nekamo daleko. Pitao sam ga gdje je, kuda mu misli lete, no znaš kako on nije čovjek tisuću riječi i skriva osjećaje kao zmija noge… Samo je nešto promrmljao, primijetio sam kako ga je u grlu stegnulo i otišao u radionu odakle sam čuo zvuke udaraca i zabijanja čavala- to je njegov način kako se nosi s time. Najbolje da pričekamo kad se vratiš, mislim da ćeš ga ti morati malo trgnuti, od kad je imao moždani udar je previše introvertiran. Jest, vidiš, trebamo te. Tata te treba, trebaš mu pomoći. Potreban si nam svima buraz. Kažeš da dolaziš 19. doma, to je za dvanaest dana… Da si barem ponio mobitel, ili dao nam neki broj da te možemo nazvati…. Nisi sam u tome, svi smo s tobom. Bio je i vlč. kod nas, znaš da je on često kod nas, zajedno smo molili za tebe, znam dragi brate da će sve biti u redu. Vjerujem u to. Vjerujem u tebe. Ne, nećeš živjeti ispod staklenog zvona kako kažeš, da znaš. Budi uvjeren da ćemo napraviti sve što je u našoj moći za tebe. Bog te ljubi. Uz tebe je. Mi smo uz tebe. I prijatelji. Svi te s nestrpljenjem očekujemo. Volim te.

Tvoj tupavi mali buraz Josip

mama, tata, Pero, Slavica, vlč. Martin

 

 

Nagrađena priča – 2. mjesto (F. K., 16 godina, Zagreb)

Bješe to jednog običnog dana, ništa posebnijeg od ostalih kada se to dogodilo. Što to? Postao sam odrastao. Kako? Informirao sam se….

Moj prijatelj Šimun i ja smo dugo vremena bili najbolji prijatelji. Nikad nas ništa nije moglo razdvojiti. Bili smo kao prst i nokat. Vremena su se mijenjala, svakakvi  „prijatelji“ su dolazili i odlazili, ali jedino je Šimun uvijek bio tu za mene kao i ja za njega.  A onda tog dana, zazvonio je telefon. Bilo je to rano ujutro, a ja sam još bio u krevetu. Od uzbuđenja tko to zove, jer nisu pozivi često dolazili u moju kuću, skočio sam iz kreveta i jurnuo prema telefonu. Bio je to Šimun. Glas mu je lagano drhtao te je rekao da mi mora nešto vrlo važno reći. U tom trenutku svo moje uzbuđenje se zamijenilo strahom, jer kad bi Šimun nešto takvim glasom govorio znao si da nešto nije u redu. Tijekom kraćeg telefonskog razgovora Šimun mi je rekao da je saznao da je HIV pozitivan te da ima AIDS. Po njegovom glasu sam uočio da je uznemiren i jako preplašen, ali bome i ja sam bio, bili smo u tjelesnom kontaktu mnogo puta, nikako se nisam mogao ne upitati jesam li možda i ja HIV pozitivan. Odmah sutradan sam otišao na testiranje. Test je na moju sreću bio negativan. Cijelog tog vikenda sam razmišljao kako odsad nadalje. Vodila se bitka između prijateljstva i straha od zaraze. Došao je i ponedjeljak. Pred školom prije početka nastave me kao i svakog dana do tada čekao Šimun. Kad sam stigao do ulaza Šimun mi pruži ruku kao i uvijek, ali ovaj put ja nisam uzvratio pozdrav. Rekoh samo bok i uđoh u školu. Cijelog tog tjedna je bilo tako. Šimun je pod svakim odmorom sam stajao u svojem dijelu učionice. Svi su se bojali kao i ja da se ne bi zarazili. Primijetio sam tugu, jad i žalost na Šimunovom licu. Znao sam da sam i ja djelomično razlog tome. Šimun je bio žrtva diskriminacije ne samo u razredu već i u cijeloj školi. Svi su ga izbjegavali u širokom luku jer se vijest da ima AIDS proširila brzo kao vatra. Samo rijetki su se usudili prići i upitati ga kako je, kako se osjeća, zna li kako se zarazio… Polako je došao i kraj tjedna. Cijelu tu noć nisam ni oka sklopio. Osjećao sam se grozno jer sam znao da Šimun treba sada prijatelja više nego ikada, znao sam da bi Šimun bio uz mene da je situacija obrnuta. Morao sam nešto poduzeti. Upalio sam kompjuter i na internetskoj tražilici upisao „AIDS“. Izbacilo je mnoštvo rezultata. Nakon par sati istraživanja iznenadio sam se koliko je moje mišljenje o svemu tome bilo krivo. Koliko sam samo pogriješio. Iz svog malog istraživanja sam vidio da je infekcija HIV-om zarazna bolest koja počinje ulaskom HIV-a u krvotok, da se najčešće prenosi spolnim odnosom i krvlju, a ne svakodnevnim uobičajenim socijalnim druženjem. Iako sam gadno pogriješio, znao sam da još sve mogu ispraviti. Već sutradan sam došao Šimunu ispred zgrade te ga odmah zagrlio kad je otvorio vrata. Ispričao sam mu se što nisam odmah bio uz njega kad me trebao, ali da ću odsada biti stalno tu za njega. Objasnio sam mu da je do tog svega došlo zato što sam bio loše informiran te smo Šimun i ja zajedno odlučili pomagati drugim ljudima da se informiraju u vezi te teme kako bi diskriminacija oboljelih osoba bila što manja. Šimun i ja smo i danas najbolji prijatelji. Ova nevolja nas je samo još više povezala.

Nas dvojica smo pomogli mnogim ljudima da se informiraju. Naš cilj je smanjiti diskriminaciju oboljelih osoba tako da one neoboljele potičemo na prepoznavanje problema s kojima se oboljeli susreću te na razumijevanje kako se oni osjećaju. Kako za HIV još nema lijeka kojim bi se on iskorijenio iz tijela, nadam se da će isti biti uskoro otkriven. Šimunov i moj glavni moto je: „ ZNANJE POBJEĐUJE“.

 

 

Nagrađena priča – 3. mjesto (M. K., 17 godina, Crikvenica)

Moj dragi brate!

Pišem ti ovo pismo jer je ono možda jedini način kako doprijeti do tebe. Volim te budalo! I brinem se… kad bi samo znao koliko. Znam da ti proteklih mjeseci nije bilo lako i znam da smatraš da te jedna pogreška dovela do toga da izgubiš sve, ali nije tako. Ja sam još tu! Osjećam se užasno što si uopće pomislio da me više nisi vrijedan. Zar nakon svega što smo prošli, misliš da nećemo uspjeti prevladati i ovo?… Suze su mi padale niz lice, bijeli su papir prekrile crne kapljice mojih suznih očiju namazanih maskarom.

Zovem se Ria. Imam 19 godina. Moj brat Florian i ja živimo sami od moje pete godine. Tata nam je umro, a mama nas napustila i oduvijek smo imali samo jedno drugo. Za djetinjstvo me ipak vežu samo sretne uspomene. Florian se o meni brinuo savršeno. Snalazili smo se na različite načine, ali uvijek mi je pružao sve što mi je bilo potrebno – smijeh, sreću i pun želudac. Usprkos tome što je radio mnogo sitnih poslova kako bismo preživjeli, uspio je završiti srednju školu i zaposliti se kao automehaničar. Ja sam bila uspješna u školi i težila fakultetu, a Florian se na sve moguće načine trudio da mi to i omogući. Stvari su krenule nabolje. Međutim, jednoga se dana život poljuljao. Florian je jedne večeri odlučio otići na piće s kolegama s posla. Međutim, pića su se pretvorila u ture, a minute u sate. Nitko točno ne zna kako, no završili su za volanom i umjesto kući, pošli su na put koji će im upravljati sudbinom. Doživjeli su prometnu nesreću, no na sreću ne tako tešku. Moj se brat srećom izvukao samo sa slomljenom rukom i napuknutim rebrom. Sigurno se pitate zašto im je upravo ta večer odredila sudbinu ako se ništa kobno nije zbilo. E, pa priča ima i svoj nastavak.

Nakon što sam napunila 18, moj se brat odlučio prijaviti u vojsku. Bila sam protiv toga, ali kako nam je novi izvor prihoda bio potreban zbog mog odlaska na fakultet, nevoljko sam pristala. Taj  datum, 24.4., neću moći zaboraviti. Bio je dan regrutacije u vojsci. Nekoliko tjedana ranije svi su kandidati morali proći sistematski pregled. Oko toga se nismo previše zamarali jer smo to smatrali rutinom. Florian me zamolio da na regrutaciju pođem s njim jer je imao je malu tremu. Međutim, kada smo došli u tu zgradu visokih stropova, narednik ga je odmah pozvao u svoj ured. Oboma nam je to bilo začuđujuće, no sjela sam na klupu i pričekala ga. Nakon petnaestak minuta, Florian se pojavio sa otupljujućim pogledom na licu. Sjeo je do mene, zagrlio me i počeo plakati. To je bio jedini put da sam svog brata vidjela da plače.

Hod do kuće bio je turoban i prazan, a Florianov pogled nije jenjavao. To me ubijalo iznutra, ali znala sam da nije vrijeme za razgovor. Kod kuće ista situacija. Nakon nekog vremena, napokon  je progovorio.“Ria“, rekao je, “imam HIV“. U tom se trenutku čitav svijet preokrenuo i postao jedan veliki bezdan. Moj brat?? Oduvijek sam tu bolest pripisivala nekim nepoznatim ljudima crne scene, prostitutkama i teškim ovisnicima. Kasnije sam saznala da sam, kao i mnogi od nas, slijepo slijedila stereotip. Moj brat. Bez obzira koliko mi se srce paralo, skupila sam snage i sabrala se. Znala sam da ću mu biti najveća podrška jer ako to ne budem ja, nitko drugi neće. Sjela sam pored njega i čvrsto ga uhvatila za ruku. Rekao mi je da se sve dogodilo one noći kada je imao prometnu nesreću. Zarazio se preko krvi svoga prijatelja jer su obojica imali otvorene rane. Prilično neobičan način zaraze, ne mislite li tako? Međutim, virusu HIV-a dovoljna je samo jedna prilika da prodre u ljudsku stanicu i replicira se. I pogodite što? Svi smo mi ljudi.

Pogledala sam svog brata duboko u oči i rekla: „Volim te. Naša je ljubav bezuvjetna i bilo što da se dogodi, neće nas moći razdvojiti. Smatraj ovo samo sitnom preprekom na našem putu do sreće. Sjećaš se, zajedno do beskraja pa i dalje. Ništa nas neće moći razdvojiti.“ Zagrlila sam ga najjače što sam mogla i u našim je pogledima gorjela nada za prevladavanjem i pobjedom nad virusom. Međutim, mjeseci koji su uslijedili nisu bili laki.

Ubrzo nakon što se vijest pročula, Florian je dobio otkaz i izgubio ‘prijatelje’. Opet smo bili samo nas dvoje, zajedno protiv svijeta. Ali oni najteži udarci dolazili su onda kada su nas po cesti počeli nazivati pogrdnim imenima i izmišljati razne priče o nama. Nikoga nije bilo briga za sve dobro što smo napravili i svim našim pozitivnim stranama. Za sve druge postali smo izopćenici. Mislim da rijetko tko može zamisliti razinu diskriminacije s kojom smo se morali susretati, sve ružne poglede koje smo dobivali i nazive kojima smo deklarirani. Nije u redu. Biti odbačen od vlastite zajednice s kojom čitav život rasteš i družiš se, a sada im odjednom ne predstavljaš ništa doli izvor zaraze. Takvom ponašanju kriva je upravo neinformiranost o HIV-u i AIDS-u. Mnogi ovu bolest projiciraju kao nešto prljavo i zlo, dok ne znaju da se ona može dogoditi bilo kome. Može biti samo pitanje vremena kada će nekome od nas ona zakucati na vrata.

Florian više nije mogao podnositi da budem predmetom ismijavanja zbog njega, boljelo ga je svaki dan gledati me znajući kakvoj ću torturi biti podvrgnuta. Zato je otišao. Pobjegao je od ovog ludog svijeta nadajući se da će ako ga napusti, postati boljim mjestom. Je li postao? Jeste li  zadovoljni plodovima svoga rada?

Svakoga se dana molim. Molim za svog brata i nadu da će mi se vratiti. Što je bitnije, molim se za vas, za promjenu za koju se nadam da će doći. Za oči za koje se nadam da će se otvoriti. Nadam se da je ova priča potakla barem pojedine da progledaju. Da spoznaju opasnost ovog virusa i shvate da se umjesto jedni protiv drugih, moramo okretati jedni drugima. Ova se bolest ne događa nekome, nego upravo nama samima. Ako si međusobno ne pomognemo, tko će biti taj koji će nas spasiti?

 

 

Nagrađena priča – 4. mjesto (B. H., 43 godine, Novi Marof)

Najdraža prijateljice!

Nakon jučerašnje kavice i sladoleda na terasi naše omiljene slastičarnice, ostala sam zatečena. Ali ne u negativnom smislu. Osjećam veliki strah, tugu, puno pitanja zašto, kako, gdje… Iskreno, nekoliko sekundi ostala sam bez riječi. Nije lako priznati i povjeriti nekome da si HIV pozitivna. Nikad neću zaboraviti tvoje lice. S nevjericom su me gledale tvoje oči i jedino što sam u tom trenu učinila, bio je zagrljaj. Osjećala sam tvoje olakšanje, a i nabijanje srca.
Sigurna sam da si mnogo puta htjela nekome izgovoriti te riječi, da si htjela da izađu van. Osjećala si da ponekad nije dobro sve pustiti iz sebe. Svakog dana si vodila mali rat sama sa sobom i okolinom. Razumljivo. Predrasude proizlaze iz neznanja i premalo informiranja.To i sama znaš.
U odnosu na tebe, kod mene se ništa nije promjenilo. Još uvijek sam tu, smijem se s tobom, zezam, učim od tebe…. a sad ću učiti još i više. Znaj da sve što ti osjećaš, osjećam i ja i da me svaka tvoja bol boli kao moja vlastita. Govoriš mi da imaš i ti strahove i nemirne misli, a i da si tužna. Da, tuga je prva koja te podsjeti da si bolesna i nemoćna.
Iskreno, ja blage veze nemam o HIV-u. Možda nešto malo, ali to se uvijek samo pročitalo, pogledalo na TV-u i događalo drugima. I sama znaš da sam jako empatična na svaki oblik diskriminacije bilo koje vrste. Ali ovo se sad događa tebi. Razmišljam kako da ti pomognem, kako da nađem prave riječi, da ti olakšam.
Za mene HIV nije ništa manje bolest ni išta više “nobl” bolest od bilo koje druge. Negdje sam pročitala da postoji terapija zahvaljujući kojoj HIV pozitivni mogu doživjeti normalnu starost. Ali kamo sam ja to krenula? Pa ti sve to znaš.
Dok pišem ovo pismo, stalno mi se u glavi mota jedna stvar. Brine me da se sad tvoj odnos odnosno naše prijateljstvo ne promijeni. Ova bolest ostat će između nas dvije, jer rekla si da sam ja jedina kojoj si se povjerila. Razumijem te, poznavajući tvoje roditelje i tvoju okolinu. Ako ikad poželiš i odlučiš reći svojoj obitelji, ja ću biti uz tebe. Pomoći da razumiju što se događa. Iako bih rekla da se ništa ne događa. Možda su se samo neke želje promijenile i neke imaju prioritet. Život ide dalje. Imaš posao, odlična si profesorica, uvijek spremna pomoći svojim studentima, još uvijek sija sunce, pada kiša, snijeg… možeš putovati, upoznavati različite ljude, veseliti se, plakati, plesati…..i još uvijek će četvrtak biti naš dan za tračanje, sladoled i kavicu.
Voli te tvoja “frendica”