Epidemiološki alati u suzbijanju zaraze

Budući da u javnom prostoru ima dosta neupućenih komentara o tome da se navodno ne testira dovoljno, potrebno je pojasniti situaciju.

I testiranje i samoizolacija su alati kojima raspolažu epidemiolozi u suzbijanju širenja zaraze, ali svrha im nije ista. Testiranje ne služi obuzdavanju širenja zaraze, nego samo utvrđivanju da je netko zaražen.

Uz sve poznate mjere “HDD” (Higijena, Dezinfekcija, Distanciranje), obuzdavanju širenja zaraze pomaže i samoizolacija osoba kojima je utvrđen bliski kontakt prema definiciji Europskog centra za sprečavanje i kontrolu bolesti. Pri epidemiološkoj klasifikaciji osoba koje su pod rizikom od obolijevanja od bolesti COVID-19 jer su boravile u blizini ili su bile u bliskom kontaktu s osobom koja oboli ili već boluje od ove bolesti, treba imati u vidu činjenicu da se bolest prenosi BLISKIM KONTAKTOM. Pri određivanju tko je bio, a tko nije bio u bliskom kontaktu te zbog činjenice da utvrđeni bliski kontakt podliježe provođenju epidemioloških mjera samoizolacije, testiranja i drugih, treba znati kako je na znanstveno utemeljenim podatcima definiran bliski kontakt.

Praćenje kontakata: javnozdravstvene mjere u slučaju osoba koje su bile u kontaktu sa zaraženima COVID-om 19, uključujući zdravstvene radnike, u Europskoj uniji – drugo ažuriranje.

Dostupno na: https://www.ecdc.europa.eu/sites/default/files/documents/Public-health-management-people-in-contact-with-COVID19-cases_HR_0.pdf

Surveillance definitions for COVID-19.

Dostupno na: https://www.ecdc.europa.eu/en/covid-19/surveillance/surveillance-definitions

To ne znači da su sve osobe kojima je propisana mjera samoizolacije i zarazne, ali je to mjera predostrožnosti, onda kada je opravdana (ostvaren bliski kontakt).

Cilj je time obuhvatiti sve zaražene osobe (kojima se propisuje mjera izolacije) i one koje su s njima bile u bliskom kontaktu, pa su u riziku od razvijanja zaraze (one kojima se propisuje mjera samoizolacije).

Testiranje je stoga ciljano usmjereno ponajprije, ali ne isključivo, na one osobe koje su počele razvijati simptome i osobe koje su unutar 48 sati imale kontakt procijenjen od epidemiologa kao visoko rizičan. I ta se strategija dosad pokazala ispravnom.

Testiranje, dakle, može samo kod zaražene osobe potvrditi da je zaražena, bilo da je razvila simptome ili ne, ali za one koje su negativne nije jamstvo da neće kroz koji dan razviti bolest i postati zarazna.

I upravo zbog toga, ciljano i optimalno koristeći testiranje kao alat, imamo puno više ljudi u samoizolaciji nego što imamo testiranih osoba, jer se to pokazalo značajno efikasnijom strategijom u suzbijanju sprječavanja zaraze.