U posljednjih nekoliko godina pojam mikrodoziranja sve se češće spominje u kontekstu dopinga u sportu. Radi se o korištenju vrlo malih količina zabranjenih tvari, poput eritropoetina (EPO), anaboličkih steroida ili drugih tvari s Popisa zabranjenih sredstava u takvim dozama i intervalima da tradicionalni antidopinški testovi teško mogu detektirati njihov trag u organizmu. Takav pristup omogućava sportašima da potencijalno povećaju svoju izdržljivost, snagu ili oporavak bez pojave jasnih “pozitivnih” nalaza na testovima koji se standardno provode.
Istraživanja su pokazala da mikrodoziranje r-HuEPO (rekombinantnog ljudskog eritropoetina) može značajno smanjiti prozor detekcije, odnosno vrijeme tijekom kojeg bi „antidopinški test“ mogao uočiti prisutnost tvari u krvi, na samo nekoliko sati nakon injekcije. To znači da sportaši mogu računati na brzu eliminaciju tvari iz cirkulacije što otežava uočavanje uporabe tijekom rutinskih testova.
Znanstveni radovi objavljeni u specijaliziranim časopisima poput Haematologica opisuju upravo ovu dinamiku mikrodoziranja i njegove potencijalne implikacije na provođenje dopinške kontrole. Takva su istraživanja važna jer otkrivaju da bi antidopinške agencije morale razvijati sofisticiranije biomarkere i dugoročne profilne pristupe kako bi pouzdano otkrile skrivene oblike dopinga.
Svjetska antidopinška agencija (WADA) također radi na poboljšanju detekcije mikrodoziranja kroz projekte koji uključuju biomarkere i gene-mikroarray pristupe za bolje identificiranje tragova rekombinantnih hormona u sportaševoj krvi. To ukazuje na to da je problem mikrodoziranja prepoznat te da se razvijaju metode za njegovu prevenciju.
Povijesno gledano, teme povezane s mikrodozama i skrivenim strategijama dopinga često se spominju i u literaturi o sportskim skandalima. Primjerice, profesionalni biciklisti iz 1990-ih i početka 2000-ih, uključujući one povezane s kontroverznim trenerima i liječnicima, eksperimentirali su s različitim načinima upravljanja zabranjenim tvarima kako bi izbjegli laboratorijsku detekciju. Takvi primjeri dodatno ilustriraju kako sofisticirane strategije varanja evoluiraju zajedno s metodama nadzora.
Utrka između onih koji razvijaju nove oblike dopinga i onih koji nastoje otkriti i spriječiti njihove upotrebe postaje sve intenzivnija. Dok znanstvenici i antidopinške organizacije rade na poboljšanju testova, mikrodoziranje ostaje značajan izazov jer koristi “rupe” u trenutnim protokolima testiranja. To otvara pitanja o etičnosti, poštenju i budućnosti sporta u kojem snažni interesi i tehnološki napredak prijete potkopati temeljnu ideju fer igre. ( J.K.)