Želja za mišićavim tijelom nije samo prolazni trend već je sve više potaknuta utjecajem društvenih mreža. Posebno su opasni nerealni i pretjerani ideali ljepote koji su u stvarnosti često nedostižni. Slike koje gledamo prikazuju samo trenutke snimljene u idealnim pozama i svjetlu, a često su dodatno uređene ili čak u potpunosti generirane umjetnom inteligencijom i različitim aplikacijama. Kod nekih osoba želja za savršeno mišićavim tijelom može prerasti u ozbiljnu opsesiju ili čak ovisnost.
Tzv. mišićna dismorfija, poznata i kao „obrnuta anoreksija“ ili ovisnost o mišićima, označava poremećaj tjelesne slike u kojem se osoba, unatoč izraženoj mišićavosti, doživljava kao preslaba ili premršava. Ovaj poremećaj ne uzrokuje samo fizičke već i duboke psihološke posljedice. Najčešće ga karakteriziraju kompulzivno i učestalo vježbanje, stroge dijete usmjerene na unos proteina i izgradnju mišića, socijalna izolacija zbog potpune podređenosti treningu te prikrivanje ili umanjivanje vlastitog ponašanja. Česta je i uporaba tvari za poboljšanje sportskih izvedbi, osobito anaboličkih androgenih steroida ili drugih hormona, poput hormona rasta.
Ovisnost o mišićima često dovodi do psihološke ovisnosti u kojoj je samopoštovanje potpuno vezano uz fizički izgled. U mnogim slučajevima to predstavlja i ulaz u zlouporabu dopinških tvari. Istraživanja pokazuju da mnogi oboljeli ne pate samo od iskrivljene slike o sebi, nego i razvijaju ovisnost o farmakološkim tvarima usporedivu s ovisnošću o alkoholu ili drogama. Uzimanje anaboličkih steroida i drugih hormona ne samo da remeti hormonsku ravnotežu, nego utječe i na sustav nagrađivanja u mozgu, što dovodi do snažne želje za nastavkom uzimanja čak i tada kada se pojave ozbiljne zdravstvene posljedice.
Studije na životinjama pokazale su pojavu obrazaca ponašanja sličnih ovisnosti nakon primjene anaboličkih steroida, što ukazuje na duboke neurološke učinke. Dugotrajna zlouporaba ovih tvari može uzrokovati i neuropsihijatrijske promjene, uključujući depresiju, agresiju, anksiozne poremećaje i kognitivna oštećenja. Posebno zabrinjavajući podatak jest visoka stopa recidivizma od oko 60 % među bivšim korisnicima anaboličkih steroida. Mnogi navode teške psihološke i fizičke simptome nakon prestanka uzimanja, najčešće zbog poremećene prirodne proizvodnje testosterona. U nekim slučajevima endogena proizvodnja hormona se nikada ne oporavi u potpunosti, što može dovesti do trajnog hormonalnog nedostatka i potrebe za nadomjesnom terapijom.
Problem dodatno otežava činjenica da mnogi korisnici ne traže liječničku pomoć, bilo iz srama, nepovjerenja ili neznanja. Ipak, stručna podrška ključna je za smanjenje fizičke i psihičke štete. Studije također ukazuju na to da korisnici često istodobno uzimaju više različitih tvari – hormon rasta, diuretike ili
lijekove za štitnjaču, anaboličke steroide. Liječnici zlouporabu često otkrivaju kasno, kroz nepovoljne laboratorijske nalaze ili fizičke promjene.
Prema nedavnim podacima, u razdoblju od 2005. do 2020. godine, među više od 20 tisuća muških bodybuildera koji su se natjecali na IFBB natjecanjima, 121 osoba je preminula, a gotovo 40 % njih od iznenadne srčane smrti – neki i mlađi od 40 godina. Za usporedbu, u sportovima poput nogometa ili maratona, na 100.000 sportaša godišnje, bilježi se tek 1–2 slučaja iznenadne srčane smrti.
Važno je naglasiti da ne postoji medicinsko izuzeće (TUE) za zlouporabu anaboličkih steroida, kao ni za kasniju terapiju testosteronom u slučaju oštećenja uzrokovanih zabranjenim tvarima. To znači da sportaš koji započne s korištenjem anaboličkih steroida trajno gubi pravo sudjelovanja u organiziranom sportu, jer naknadna hormonska terapija nije dopuštena u natjecateljskom kontekstu.
Zbog svega navedenog, važno je osvijestiti da težnja prema „savršenom“ tijelu ne smije ugroziti zdravlje ni život. Pravi sportski uspjeh temelji se na predanosti, disciplini i poštivanju vlastitog tijela – a ne na zlouporabi tvari koje kratkoročno nude rezultate, ali dugoročno ostavljaju ozbiljne posljedice. (J.K)