Norveška nogometna scena posljednjih je dana u središtu međunarodne pozornosti zbog slučaja koji bi mogao promijeniti način na koji se sportaši diljem svijeta štite od nenamjerne kontaminacije. Nogometašica kluba Vålerenga, čiji identitet nije javno objavljen radi zaštite privatnosti, pala je na dopinškom testu nakon ligaške utakmice kada je u njezinom uzorku pronađen zabranjeni stimulans 1,3-dimethylbutylamine (DMBA). Naizgled rutinska provjera pretvorila se u sedmomjesečnu istragu koja je na kraju prerasla u presedan bez presedana.
DMBA je tvar koja se povremeno pojavljivala u nekim rizičnim dodacima prehrani, ali se u profesionalnom sportu vrlo strogo kontrolira. Nalaz je stoga isprva izazvao opravdanu sumnju, iznenađenje i zabrinutost: kako je tvar završila u sportašičinom organizmu? U suradnji s antidopinškim stručnjacima, klub je odmah proveo internu reviziju dodataka, medicinske dokumentacije i prehrambenih navika igračice, no ništa nije upućivalo na namjernu ili nehotičnu konzumaciju.
Pravi obrat dogodio se tek nakon opsežnih laboratorijskih analiza i rekonstrukcije uvjeta utakmice. Istražitelji su otkrili da su tragovi DMBA pronađeni u gumenim granulama (tzv. “rubber crumb”), koje se koriste kao punilo na umjetnoj travi terena na kojem se utakmica odigrala. Granulati su tijekom intenzivne igre bili u neposrednom kontaktu sa sportašicom, lijepljenjem na kožu i opremu, a dio čestica završio je u organizmu kroz udisanje ili dodir s mukoznim membranama. Količina je bila minimalna, ali, što je ključno – dovoljno visoka da prijeđe prag definiran WADA-inim pravilima.
Ovaj zaključak otvorio je novo poglavlje u raspravi o “strict liability” principu, prema kojem je sportaš uvijek u potpunosti odgovoran za sve što se nađe u njegovom tijelu — neovisno o izvoru. Iako je igračica oslobođena krivnje, slučaj je pokazao koliko se profesionalni sport promijenio i koliko su izvori potencijalne kontaminacije sofisticiraniji i nepredvidljiviji nego ikad prije.
Stručnjaci iz antidopinških agencija sada upozoravaju da sintetički tereni, koji su posljednjih godina postali standard na mnogim stadionima, mogu predstavljati rizik koji dosad nije bio dovoljno istražen. Postavlja se pitanje treba li provoditi obvezna testiranja podloga, uvesti strože kontrole materijala ili redefinirati protokole testiranja u situacijama gdje postoji visoka vjerojatnost kontaminacije iz okoliša.
Norveška antidopinška agencija najavila je dodatni set mjera, uključujući analizu svih umjetnih terena u profesionalnim ligama, a rasprava se sada širi i na europske i globalne sportske institucije. Čak i pravni stručnjaci koji se bave sportskim pravom ističu da će ovaj slučaj vjerojatno postati referentna točka u budućim žalbama i revizijama antidopinških pravila.
Za samu igračicu, slučaj je završio pozitivno — bez sankcija i uz službeno priznanje da je bila žrtva nenamjerne kontaminacije. No za sportski svijet, ovo je tek početak. Slučaj Vålerenge otvara nova pitanja o tome koliko su današnji sportaši zapravo izloženi nevidljivim rizicima, koliko su antidopinška pravila prilagođena modernim uvjetima te može li sustav koji počiva na strogoj odgovornosti izdržati u vremenu kada sam okoliš može postati izvor/posljedica dopinškog pada? (J.K)