Doping se razvio u organizirano, transnacionalno poduzeće koje odražava druge oblike međunarodnog kriminala: koordinirane mreže, ilegalnu trgovinu, financijsko prikrivanje i sustavno ometanje pravde.
U kontekstu sporta i antidopinga, međunarodni kriminal u ovom smislu odnosi se na ponašanje koje krši međunarodno dogovorene antidopinške norme ili sportske propise. Uključuje prekogranične elemente i zabranjen je ili kriminaliziran zakonima jedne ili više država ili je priznat kao ozbiljan transnacionalni prekršaj prema međunarodnim konvencijama ili okvirima suradnje.
Od individualnog varanja do organiziranih sustava, neželjena ponašanja u dopingu/antidopingu (NDRV) nekada su se prvenstveno promatrala kroz prizmu individualne odgovornosti – sportaš koji je bio pozitivan na dopinškom testu i zabranjena tvar pronađena u njegovu uzorku. No suvremeni slučajevi otkrivaju drugačiju priču. Iza mnogih NDRV-ova krije se složena mreža koja uključuje liječnike, trenere, kemičare, agente i dobavljače koji djeluju u različitim jurisdikcijama.
Tvari se proizvode u jednoj zemlji, otpremaju kroz drugu, primjenjuju u trećoj, a mjesecima kasnije otkrivaju laboratoriji tisućama kilometara udaljeni. Plaćanje teče kroz fiktivne tvrtke, komunikacija se odvija putem šifriranih platformi, a dokazi se sada protežu dalje od uzoraka urina i krvi te uključuju metapodatke, putne zapise i financijske tragove. Kada sportaš danas počini ADRV, to je često vidljiva krajnja točka nevidljivog sustava.
Svako neželjeno ponašanje potencijalna je ulazna točka u šire kriminalno ponašanje: trgovinu zabranjenim tvarima, prijevaru s receptima, korupciju, prisilu i pranje novca.
Zato je suradnja između antidopinških organizacija (ADO), agencija za provedbu zakona, carinskih agencija i tužitelja postala ključna. Svjetski antidopinški kodeks sve više naglašava obavještajne podatke, istrage i razmjenu informacija, umjesto da se oslanja isključivo na testiranje.
U nekoliko jurisdikcija doping je sada kriminaliziran, posebno tamo gdje uključuje opskrbu, davanje zabranjenih tvari maloljetnicima ili organizirane sheme. U tim kontekstima, ADRV može pokrenuti paralelne procese: sportske sankcije s jedne strane, kaznena odgovornost s druge.
Najznačajnija promjena u borbi protiv dopinga u posljednjem desetljeću je metodološka. Istrage više ne počinju i ne završavaju laboratorijskim rezultatima. Neanalitički nuspojave koje se odnose na doping – uporaba, posjedovanje, trgovina, suučesništvo, izbjegavanje – sada su ključne za strategije provedbe. Zviždači, digitalna forenzika, longitudinalni podaci i testiranje vođeno obavještajnim podacima transformirali su način na koji se slučajevi grade. Biološka putovnica sportaša može ispričati dio priče, ali isto može reći i izbrisana poruka, sumnjivi račun ili zajednička IP adresa koja povezuje više sportaša s istim posrednikom. U ovom okruženju, profesionalci moraju razmišljati manje kao regulatori, a više kao istražitelji.
Svaki prekršaj je dokaz ne samo prekršenog antidopinškog pravila, već i dublje prijetnje integritetu sporta, dobrobiti sportaša i povjerenju javnosti. (V.B)