Dan epilepsije

 

Europski je parlament 2011. godine donio pisanu deklaraciju o epilepsiji zbog toga što:

  • epilepsija predstavlja najčešći ozbiljni poremećaj moždane funkcije
  • u Europi 6 000 000 ljudi boluje od epilepsije, a 300 000 godišnje ih je novodijagnosticiranih
  • do 70 % oboljelih uz odgovarajuće liječenje ne bi imali napadaje, a 40 % oboljelih u Europi ne dobiva takvo liječenje
  • 40 % djece s epilepsijom ima teškoće u školi
  • među osobama s epilepsijom u Europi vlada visoka stopa nezaposlenosti
  • su ljudi s epilepsijom izloženi stigmatizaciji i predrasudama
  • epilepsija šteti zdravlju, ali i svim drugim vidovima života pa može biti fizički, psihički i društveni teret pojedincima i njihovim obiteljima

Ovom se deklaracijom pozvalo Europsku komisiju i Vijeće da potiču istraživanja i inovacije u prevenciji, ranoj dijagnostici i liječenju epilepsije, da epilepsiji daju prioritet kao teškoj bolesti koja predstavlja veliko opterećenje u cijeloj Europi te da potaknu države članice na osiguravanje jednake kvalitete života osobama s epilepsijom i učinkovitu procjenu učinka na zdravlje na svim nacionalnim i EU razinama. Države članice su, pak, pozvane na donošenje odgovarajućeg zakonodavstva koje bi zaštitilo prava svih osoba s epilepsijom.

Ove se godine Međunarodni dan epilepsije, ustanovljen zajedničkom inicijativom Međunarodnog biroa za epilepsiju i Međunarodne lige protiv epilepsije, obilježava 13. veljače.

U Hrvatskoj se temeljem odluke Hrvatskog sabora Nacionalni dan oboljelih od epilepsije obilježava 14. veljače, na dan sv. Valentina koji se smatra zaštitnikom oboljelih od epilepsije. Hrvatski je sabor pri donošenju ove odluke 2008. godine obrazložio da epilepsija predstavlja najčešću kroničnu neurološku bolest u Hrvatskoj i u svijetu. Premda se velik broj osoba susreće s ovom bolešću, ona je stigmatizirana i nerijetko izložena diskriminaciji.

International Epilepsy Day

 

Epilepsija

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije oko 50 milijuna ljudi širom svijeta ima epilepsiju. Procjenjuje se da udio opće populacije s aktivnom epilepsijom u određenom vremenu iznosi 4 do 10 osoba na njih 1000. U svijetu se svake godine epilepsija dijagnosticira kod 2,4 milijuna ljudi. U zemljama visokog dohotka godišnje se dijagnosticira 30 do 50 novih slučajeva na 100 000 osoba, dok u zemljama niskog i srednjeg dohotka taj broj može biti i dvostruko veći.

Epilepsija je poremećaj funkcije mozga koji se očituje epileptičnim napadajima – iznenadnim epizodama poremećene motorike, senzibiliteta, ponašanja, percepcije, a u određenom broju slučajeva i svijesti. Tijekom napadaja mogu se javiti grčevi mišića, smetnje osjeta, njuha, vida ili sluha, kao i određeni stupanj poremećaja svijesti.

Uzrok nastanka bolesti i simptomi su izrazito raznoliki: u dječjoj dobi je, prema učestalosti, najčešći uzrok porođajna odnosno neonatalna trauma, potom poremećaji razvoja krvnih žila, prirođena oštećenja, ozljede glave, infekcije, novotvorevine ili tumori, dok su u odrasloj dobi najčešći uzrok moždani udari, ozljede glave, intoksikacije odnosno prekomjerno konzumiranje alkohola ili droga, tumori i infekcije. Premda je nasljedna predispozicija, tj. genetski čimbenici, odgovorna za pojavu epileptičkih napadaja, nasljeđivanje je vrlo složeno i mali se broj epilepsija nasljeđuje izravno s roditelja na dijete (idiopatska epilepsija). Kod bolesnika kod kojih se pretragama ne mogu ustanoviti oštećenja mozga, riječ je o kriptogenoj epilepsiji (skrivenog, nevidljivog oštećenja).

Dvije su osnovne skupine napadaja: generalizirani (s potpunim poremećajem svijesti) i parcijalni (bez ili s djelomičnim poremećajem svijesti). Od generaliziranih napadaja najčešći su veliki napadaji (grand mal) s potpunim gubitkom svijesti i grčevima mišića, pri čemu osoba često poplavi, ugrize se za jezik i pomokri se, te tzv. mali napadaji (apsans) koji se najčešće javljaju u dječjoj dobi, a očituju se kratkotrajnim prekidom dotadašnje aktivnosti, zagledavanjem u neki predmet i kratkotrajnom odsutnošću. Otkrivaju se najčešće kada dijete krene u školu. Ako su napadaji česti, dijete može imati i problema u praćenju nastave.

Druga velika skupina su tzv. parcijalni napadaji koji mogu biti bez ili s djelomičnim poremećajem svijesti. Izgled napadaja ovisi o lokalizaciji epileptičkog žarišta, npr. grčenje jednog dijela tijela, osjetnim senzacijama ili promjenama percepcije osjeta.

Dijagnoza epilepsije postavlja se na temelju detaljne anamneze, neurološkog pregleda i elektroencefalografskog snimanja (EEG). Nije svaki poremećaj svijesti epileptični napadaj. EEG je osnovna dijagnostička pretraga koja upućuje na funkcionalna neurofiziološka zbivanja u mozgu. Snima se rad moždanih stanica u budnosti i tijekom spavanja. Morfološke promjene kao uzrok napadaja moraju se isključiti primjenom slikovnih metoda (CT i MR mozga).

Pretpostavke za uspješno liječenje su što bolje definirati klinički fenotip ili epileptički sindrom, što ranije uključiti pravilnu antiepileptičku terapiju u optimalnoj dozi i posebno voditi računa o specifičnoj populaciji koju predstavljaju žene u generativnoj dobi i bolesnici starije dobne skupine. Bolesnici kod kojih se dostupnom antiepileptičkom terapijom ne može postići zadovoljavajuća kontrola epileptičnih napadaja, farmakorezistentni bolesnici čiji je postotak prema literaturnim podacima 25 % do 40 %, kandidati su za kirurške intervencije poput mikrokirurških zahvata i implantacije vagusnog stimulatora.