Svjetska antidopinška agencija donijela je odluku koja bi mogla obilježiti sljedeću veliku raspravu u svijetu sporta. Lijekovi za mršavljenje poput Ozempica i Mounjara, poznati stručno kao GLP-1 agonisti, neće se naći na Popisu zabranjenih sredstava za 2027. godinu. Umjesto toga, ostat će na takozvanom programu praćenja, popisu tvari koje WADA pomno nadzire, ali koje sportašima za sada nisu formalno zabranjene.
Odluka na prvi pogled djeluje jednostavno, no iza nje stoji suptilno pitanje koje antidopinške stručnjake sve više zaokuplja. Da bi neka tvar prešla s liste praćenja na Popis zabranjenih sredstava, mora ispuniti barem dva od tri uvjeta: mora imati potencijal poboljšati sportske rezultate, predstavljati stvaran ili mogući zdravstveni rizik za sportaša, ili kršiti takozvani duh sporta, načelo poštenog natjecanja na kojem počiva cijeli antidopinški sustav. Za sada, prema dostupnim spoznajama, GLP-1 lijekovi ne zadovoljavaju taj prag, iako WADA priznaje da slika nije potpuno jasna.
Upravo zato WADA nije odlučila stvar prepustiti pukoj pretpostavci. Pokrenula je jednu znanstvenu studiju, a priprema i drugu, kako bi se ispitalo na koji način ovi lijekovi djeluju u uvjetima koji nalikuju vrhunskom sportskom naporu. Profesor Olivier Rabin, WADA-in viši direktor za znanost i medicinu, javno je upozorio sportaše da budu iznimno oprezni s njihovom upotrebom, unatoč tome što trenutno nisu na Popisu zabranjenih sredstava. Poruka je jasna: dopušteno ne znači nužno i preporučeno.
Da rasprava nije samo teoretska, pokazuje i nedavno istraživanje sveučilišta Loughborough, koje je anketiralo više od stotinu sportskih liječnika diljem svijeta. Čak dvanaest posto njih izjavilo je da su svjesni slučajeva u kojima sportaši koriste GLP-1 lijekove bez ikakve stvarne medicinske potrebe, dakle ne zbog dijabetesa ili sličnih indikacija za koje su ti lijekovi prvotno razvijeni, nego isključivo radi kontrole tjelesne težine. Dodatnu pažnju javnosti na ovu temu skrenula je i Serena Williams, koja je prošle godine, tijekom stanke u profesionalnoj karijeri, otvoreno priznala da koristi lijekove za mršavljenje.
Ono što ovu priču čini posebno zanimljivom jest da granica između legitimnog medicinskog lijeka i sredstva za poboljšanje sportskih performansi postaje sve tanja i teže odrediva. Slična se dilema u prošlosti javljala kod beta-blokatora ili glukokortikoida, tvari koje imaju jasnu medicinsku svrhu, ali mogu, u određenim okolnostima pružiti i neopravdanu prednost u natjecanju. Razlika je u tome što GLP-1 lijekovi nisu ušli u sport kroz vrata elitnog natjecateljskog svijeta, nego kroz masovnu, globalnu popularnost izvan sporta kao društveni fenomen povezan s estetikom i kontrolom tjelesne težine što otvara sasvim nov skup pitanja pred antidopinškim sustavom.
Hoće li GLP-1 agonisti jednog dana zaista završiti na Popisu zabranjenih sredstava, ovisit će prije svega o rezultatima znanstvenih istraživanja koja WADA trenutno provodi. Do tada, ostaju u sivoj zoni, dopušteni, ali pomno promatrani, dok stručna javnost pokušava razumjeti u kojoj mjeri jedan lijek stvoren za liječenje dijabetesa i pretilosti može u rukama vrhunskog sportaša postati nešto sasvim drugo. (J.K)