Obilježavanje Hrvatskog dana liječnika uvijek je prilika za prisjećanje na 1874. godinu, kada je skupina od dvadeset i jednog liječnika utemeljila liječničko društvo, tada osmu liječničku udrugu u Europi, sa željom da se unaprijedi medicinska struka. To je ujedno i prigoda da se osvrnemo na aktualne teme iz «problematike» ove posebne važne profesije.
Neka pitanja i teme poznate su od ranije, kako na globalnoj tako i na nacionalnoj razini, no nisu nimalo izgubili na aktualnosti. Primjerice, pitanje dovoljnog broja liječnika, njihovog obrazovanja, migracije i mogućnosti planiranja. Uz navedeno se često pojavljuju i teme koje se odnose na opterećenost liječnika, njihovo zadovoljstvo, istraživanja i određivanja čimbenika koji liječnike motiviraju na odlazak ili ostanak u nacionalnom sustavu zdravstva. U skorije se vrijeme spominje i pojava ranog regrutiranja, kroz stipendiranje hrvatskih studenata koje provode inozemni poslodavci, kojim se uz postojanje mobilnog europskog tržišta rada, dodatno olakšava odlazak liječnika. Ovim i drugim pitanjima koja se tiču liječnika se, uz Ministarstvo zdravstva, bave medicinski fakulteti, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, zdravstvene ustanove, te udruge i stručna društva u koje se liječnici učlanjuju, kao što su Hrvatska liječnička komora, Hrvatski liječnički zbor i Hrvatski liječnički sindikat.
I uz stalan višegodišnji trend poboljšanja omjera broja liječnika prema broju stanovnika u Hrvatskoj je manje liječnika u odnosu na brojne druge zemlje i prosjek EU-a. Manjak liječnika se primjećuje posebno u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, u ruralnim područjima i na otocima. Zdravstvena infrastruktura i ljudski resursi su zemljopisno nejednako raspoređeni, a najveći broj bolnica i zdravstvenih radnika se nalazi u središnjoj Hrvatskoj, posebice u gravitirajućem području Grada Zagreba. Iako je iseljavanje liječnika na jedan način pohvala i potvrda visoke razine njihovog znanja i vještina, ono je i jedan od čimbenika koji može otežati pristup medicinskim uslugama. Uz ranije odobrenje većih kvota za upis, pokušajima da se mlade ljude potakne na studij medicine, te određeno povećanje plaća, očekuje se i niz drugih mjera koje bi spriječile odlazak liječnika iz zemlje ili manjih sredina. Neki primjeri bolnica kao i jedinica lokalne uprave pokazuju pomake u tom pravcu, a svakako bi od koristi bila i veća sinergija svih zainteresiranih strana u rješavanju izazova liječničke profesije.