Odjel za cijepljenje

Opis odjela (Sadržaj stranice do "MORE")

Osnovni zadaci Odjela za cijepljenje su:

  • nadziranje i analiza provedbe Programa cijepljenja*,
  • stručna koordinacija provedbe Programa cijepljenja
  • priprema prijedloga Programa cijepljenja
  • pružanje stručne podrške kompetentnim službama u provedbi i nadzor nad provedbom nabave cjepiva koja se nabavljaju centralizirano na razini države
  • koordinacija distribucije cjepiva koja se nabavljaju centralizirano
  • izrada i diseminacija stručnih preporuka za cijepljenje
  • edukacija studenata i zdravstvenih djelatnika u području vakcinologije
  • komunikacija s javnošću o pitanjima vezanima uz cijepljenja
  • stručna podrška Ministarstvu zdravstva o pitanjima vezanima uz cijepljenje

*Analiziranje provedbe Programa cijepljenja obuhvaća praćenje i analizu cijepnih obuhvata, zaraznih bolesti protiv kojih se cijepi i nuspojava cijepljenja.

Glavni urednik ovih stranica je voditeljica Odsjeka za koordinaciju, nadzor i evaluaciju programa cijepljenja s registrom nuspojava cijepljenja (Vesna Višekruna Vučina), a urednički odbor sačinjavaju po potrebi svi ostali liječnici i sanitarni inženjeri Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti.

Teme za objavu se biraju, odnosno temelje na aktualnostima vezano uz cijepljenje, promjenama i novostima u programu cijepljenja u Hrvatskoj, novostima u svijetu, potrebama obavještavanja stanovništva i stručne zajednice o relevantnim događajima vezanim uz cijepljenje u Hrvatskoj i svijetu te brojnim upitima koji svakodnevno pristižu u Službu u okviru našeg područja rada.

Objavljeni tekstovi su namijenjeni zdravstvenim djelatnicima i široj javnosti.

 

Saznajte više

Pitanja i odgovori o cijepljenju

 Izvješća o nuspojavama cijepljenja u Hrvatskoj

 

v_certifikat

Odsjeci odjela (Sadržaj stranice nakon "MORE")

Odsjek za stručnu podršku nabavi i distribuciji cjepiva

Odsjek za koordinaciju, nadzor i evaluaciju Programa cijepljenja s registrom nuspojava cijepljenja

Objave: TAG: zarazne-cijepljenje CATEGORY: Služba za epidemiologiju zaraznih bolesti

Protiv tuberkuloze (diseminiranih oblika tuberkuloze), difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, invazivne bolesti uzrokovane H. influenzae tipa B i protiv hepatitisa B.

Procijepljenost djece protiv bolesti iz Programa obveznih cijepljenja je u Hrvatskoj visoka, jedna od najboljih u Europi. Ovdje je link na izvještaj o nuspojavama cijepljenja u RH u 2011. godini, u kojem možete vidjeti cijepne obuhvate u 2011. godini. Da, to je razlog zašto su necijepljena djeca zaštićena od onih bolesti koje su nestale u Hrvatskoj zahvaljujući cijepljenju (npr. dječje paralize, difterije, ospica). Međutim, neke bolesti (npr. tetanus, hripavac, hepatitis B), iako im je incidencija drastično smanjena, i dalje predstavljaju rizik za necijepljenu djecu tijekom djetinjstva i kasnije.

 

Ovisi o tome je li dijete koje putuje cijepljeno nekim drugim cjepivom protiv istih bolesti, zatim o tome je li dijete možda preboljelo bolest pa se na taj način prokužilo, zatim o epidemiološkoj situaciji u zemlji iz koje i u koju putuje, te na kraju ovisi i o bolesti.

Odgovor na ovo pitanje može se naći u izvještaju o nuspojavama cijepljenja na koji vodi link iz odgovora na peto pitanje. Dodatno se podatke o potencijalnim nuspojavama svih cjepiva koja su u Hrvatskoj registrirana može dobiti na stranicama Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode na ovoj adresi: http://www.almp.hr/?ln=hr&w=lijekovi

U polje „naziv“ treba utipkati „cjepivo“ i izlistat će se sva cjepiva registrirana u Hrvatskoj. Odabere se cjepivo od interesa i otvorit će se stranica s osnovnim podacima o cjepivu. Na dnu teksta postoji poveznica na Sažetak opisa svojstava lijeka (SPC). Odabirom te poveznice se otvara Sažetak opisa svojstava lijeka u kojem su navedene sve nuspojave i njihove učestalosti.
Na temelju tih podataka možete sami ocijeniti protiv koje bolesti je veći rizik cijepiti ili ne cijepiti.

Tablica prikazuje koliko je osoba (uglavnom djece) obolijevalo i umiralo od nekih bolesti protiv kojih se cijepi u vrijeme prije uvođenja u Program obveznih cijepljenja i u današnje vrijeme u Hrvatskoj.

Po svemu sudeći, rizik za bilo koju od tih bolesti i smrt od tih bolesti je danas vrlo nizak u Hrvatskoj. Za sada, dok su nam visoki cjepni obuhvati.

Ako se velik dio roditelja odluči protiv cijepljenja,  rizik od tih bolesti i komplikacija će biti opet visok. U sadašnjoj povoljnoj situaciji, necijepljeno dijete će biti izloženo većem riziku u kontaktu s necijepljenim osobama koje su boravile u zemljama gdje se te bolesti još uvijek često javljaju (npr. ospice i rubela u nekim zapadnoeuropskim zemljama) ili pri putovanjima.

To su vrlo rijetke situacije. Npr. necijepljeno dijete dođe iz inozemstva s ospicama i zarazi cijepljeno dijete koje je na kemoterapiji (pa zbog toga ima oslabljen imunološki sustav ili zarazi cijepljeno dijete u vrtiću koje iz nepoznatog razloga nije stvorilo zaštitu – naime, ni jedno cjepivo neće zaštititi 100 % cijepljene djece).

Ni jedno od toga nije problem ako se polemike vode argumentima. Polemike su dobre ako su konstruktivne i ako su oni koji u njima sudjeluju informirani, tj. razumiju temu. Problem nastaje samo kad se u polemici neinformiranošću zloupotrebljava sloboda govora i pravo na mišljenje. Cjepiva su u širem smislu riječi lijekovi. To su proizvodi kojima se potiče stvaranje imunološkog odgovora kod cijepljene osobe, koji će kasnije, kad ta osoba dođe u kontakt s uzročnikom zarazne bolesti, spriječiti obolijevanje. Velik je broj cjepiva razvijen i globalno dostupan. Ugrubo se mogu podijeliti prema dizajnu cjepiva na mrtva i živa cjepiva, prema vrsti uzročnika na virusna i bakterijska, prema broju bolesti protiv kojih štiti na monovalentna i viševalentna, te se svaka od tih kategorija može podijeliti na nekoliko podkategorija. U Hrvatskoj se u programu cijepljenja cijepi protiv deset bolesti, koristeći osam različitih cjepiva (živa, mrtva, monovalentna, viševalentna, bakterijska, virusna).

Ako se pod cjepivima za djecu misli na cjepiva koja se koriste u nacionalnim programima cijepljenja, razlika između tih cjepiva i cjepiva protiv gripe je vrlo velika. Cjepiva koja se koriste u programima cijepljenja pružaju znatno solidniju i dugotrajniju zaštitu od cjepiva protiv gripe. Zbog toga se s cjepivima iz programa cijepljenja može za neke bolesti (npr. ospice, dječja paraliza, rubela) kod cijepljene osobe postići i doživotna zaštita od bolesti, a za neke bolesti potiv kojih se cijepi je moguće postići eliminaciju, tj. da bolesti uopće nema u populaciji. Za bolesti protiv kojih se cijepi, ali se ne postiže doživotna zaštita (npr. hripavac, Haemophilus influenzae invazivna bolest) cijepljenjem se postiže osnovni cilj, a to je zaštita djece u najmlađoj dobi, kad su najosjetljivija i najsklonija komplikacijama bolesti.

S obzirom da globalno kontinuirano cirkulira nekoliko tipova i podtipova virusa gripe, te povremeno mutiraju u manjoj ili većoj mjeri, nije moguće predvidjeti koji će virusi gripe prevladavati u nekom budućem vremenu. Zato postoji globalna mreža praćenja virusa gripe putem koje se prikupljaju izolirani virusi iz svih dijelova svijeta u svrhu predviđanja toga koji će virusi u sljedećoj sezoni prevladavati, da bi se od takvih virusa proizvelo cjepivo. S obzirom da sam proces proizvodnje cjepiva traje 4 – 6 mjeseci, ovisno o tehnologiji, a cijepljenje na sjevernoj hemisferi treba započeti ujesen, mora se već krajem sezone gripe, u rano proljeće, odrediti sastav cjepiva za predstojeću sezonu, da bi se na vrijeme proizvelo i distribuiralo cjepivo. Dakle, preporučeni sastav cjepiva za sljedeću sezonu se temelji na virusima gripe koji su prevladavali u stanovništvu u vrijeme prije početka proizvodnje cjepiva. Nažalost, ponekad se događa da virusi koji dođu u cirkulaciju u stanovništvu ili prevladavaju ne odgovaraju onima koji su odabrani za sastav cjepiva za tu sezonu.

Cijepljenje djece u Europskoj uniji je raznoliko regulirano i podložno periodičkim promjenama. Ima zemalja u kojima su sva cjepiva iz nacionalnog programa cijepljenja snažno preporučena, ali ne postoji zakonska obveza cijepljenja. Tavke su zemlje trenutno npr. Njemačka, skandinavske zemlje i Velika Britanija. U nekim su zemljama EU-a neka cjepiva obvezna, dok se druga cjepiva iz programa cijepljenja snažno preporučuju, npr. u Francuskoj i Belgiji. U nekim su zemljama sva cjepiva iz nacionalnog programa cijepljenja obavezna, npr. u  Hrvatskoj i Mađarskoj. Neka su cjepiva obavezna u više zemalja EU-a, a neka u manje zemalja. Primjerice, cijepljenje protiv dječje paralize je obavezno u 12 zemalja EU-a, a protiv ospica ili hripavca u 9 zemlja. Zakonsko reguliranje obveze cijepljenja nije stručno-medicinsko pitanje jer je u svim zemljama EU-a i šire stručni stav o važnosti cijepljenja u suzbijanju zaraznih bolesti jednak. Zakonski su propisi prvenstveno temeljeni na kulturološkim i i sociološkim karakteristikama naroda i u velikoj mjeri odražavaju društvenu percepciju zajedničkog dobra i interesa društva u odnosu na individualne slobode i interese pojedinaca.

Naginjanje profitu u farmaceutskoj industriji se ne može smatrati novim fenomenom, a naginjanje profitu u medicini je nešto novijeg vijeka, dok nadmetanje lobija vjerojatno postoji otkad ljudi žive u zajednicama. No, sve dok se to nalazi pod zakonskom kontrolom i ne dozvoljava lobijima da se izbore za svoje uske interese koji su na štetu društva i pojedinaca, na dobrom smo putu. Jasno je da će svi koji se nečemu protive to čemu se protive pripisivati interesima lobija, a ne općem dobru. Ponekad su u pravu, ali ponekad se ti interesi lobija uspješno lobiraju upravo zato što su u interesu većine društva. U svemu tome medicinska struka treba lobirati isključivo za ona rješenja koja su u skladu s najnovijim znanstveno utemeljenim stavovima moderne medicine i na korist stanovništva. Uz to mora postojati i komponenta solidarnosti u odabranim medicinskim rješenjima, što je ponekad u sukobu s interesima farmaceutskih kuća. Da bi farmaceutske kuće bile partneri javnom zdravstvu, pojedinci ili cijela društva bi trebala moći platiti njihove proizvode, što sada nije uvijek slučaj. Što se tiče radikalnih protivnika i zagovornika cijepljenja, i jedni i drugi su u krivu. Naime, radikalno u bilo kojem smjeru ukazuje na površnost i nedovoljno poznavanje gradiva. Sva cjepiva imaju neka ograničenja, ali i svoje vrijednosti ako se primijene ispravno. Pri pravilnoj primjeni cjepiva, što znači u pravo vrijeme i kod pravih osoba, prema individualnim medicinskim indikacijama i javnozdravstvenim postulatima, cijepljenje cjepivima koja se koriste u programu cijepljenja znatno nadmašuje eventualnu štetu.

Ti su prigovori uvijek iznova iznenađujući jer se od svakoga tko se upušta u raspravu o cijepljenju očekuje da se makar upoznao s brojnim dokazima da cjepiva nemaju nikakve neze s nastankom autizma. Postoje stanja za koja se ne može sa sigurnošću reći jesu li povezana s cijepljenjem, tj. povećava li neko cjepivo rizik za nastanak tog stanja. Ne zna se sve što bismo željeli znati. Međutim, za autizam doista ima dovoljno dokaza za zaključiti da nije povezan s cijepljenjem, tj. da ni jedno cijepljenje ne povećava rizik od autizma.

Sva su cjepiva iz programa cijepljenja prije registracije prošla potrebna klinička ispitivanja, koja su u svrhu registracije evaluirala nezavisna regulatorna tijela (Europska agencija za lijekove, Hrvatska agencija za lijekove i medicinske proizvode i druga nacionalna regulatorna tijela). Nakon registracije, a prije puštanja cjepiva u promet, svaka se proizvedena serija cjepiva također mora provjeriti od strane nacionalnog regulatornog tijela (neovisno o tome što je proizvođač tijekom proizvodnje i po završetku proveo svoja vlastita testiranja kvalitete). Nadalje, kontinuirano se u primjeni prati sigurnost cjepiva i revidira procjena odnosa koristi i rizika. Bilo je primjera da se neko cjepivo povuče iz upotrebe jer se postmarketinškim praćenjem uvidjelo da rizik od nuspojava nadmašuje štetu (npr. stara verzija cjepiva protiv rotavirusa i nekadašnje cjepivo protiv Lyme borelioze), a brojna nisu nikada niti ušla u upotrebu iz istog razloga. Učinkovitost cjepiva se znatno razlikuje od jednog do drugog cjepiva. Neka cjepiva nakoj jedne ili dvije doze u djetinjstvu pružaju, prema sadašnjim spoznajama, doživotnu zaštitu (npr. cjepivo protiv rubele i ospica). Neka pružaju dugotrajnu zaštitu, ali je ipak potrebno periodičko docjepljivanje tijekom života (npr. cjepivo protiv difterije i tetanusa). Neka pak pružaju kratkotrajnu zaštitu i bilo bi nepraktično kontinuirano se docjepljivati radi postizanja trajne zaštite, ali ispunjavaju svoju svrhu, a to je zaštita najmlađih koji su najosjetljiviji na bolest i razvoj komplikacija (npr. cjepivo protiv hripavca).

Posljedice cijepljenja su smanjenje rizika od bolesti protiv kojih se cijepi, a izlaganje riziku od nuspojava cjepiva. Posljedice necijepljenja su izlaganje riziku od bolesti i komplikacija bolesti protiv kojih se moglo cijepiti, a izbjegavanje rizika od nuspojava cjepiva. Odluka na individualnoj kao i na kolektivnoj razini ovisi o tome što daje veću korist, a manji rizik. Za cjepiva koja se koriste u programu cijepljenja, korist od cijepljenja je veća nego korist od necijepljenja, a rizik od cijepljenja je manji nego rizik od necijepljenja. To je sažeti odgovor i na pitanje o zdravstvenim posljedicama cijepljenja ili necijepljenja. Pravne posljedice necijepljenja za roditelje su prema važećim zakonskim propisima prekršajna prijava i novčana kazna.

Na ovo je najlakše odgovoriti. Trebaju roditelji htjeti zaštititi svoju djecu cijepljenjem.